Početkom veljače novi američki ministar financija Scott Bessent izjavio je da će američka vlada u sljedećih 12 mjeseci „monetizirati imovinsku stranu bilance SAD-a”. Ova najava, dana u kontekstu financiranja novog državnog fonda imovine, potaknula je spekulacije o mogućnosti revalorizacije zlatnih rezervi – poteza koji bi mogao imati dalekosežne posljedice na financijska tržišta i cijenu zlata.
Revalorizacija zlata i njezin mogući utjecaj
Zlatne rezerve SAD-a trenutačno su procijenjene po zastarjeloj zakonskoj stopi od 42 dolara po unci, koja je određena 1973. godine. Ako bi ih Ministarstvo financija revaloriziralo prema trenutačnim tržišnim cijenama – približno 2.800 dolara po unci – to bi značajno povećalo imovinu državne riznice, što bi moglo donijeti oko 800 milijardi dolara na Račun opće riznice (TGA). Ova kapitalna injekcija mogla bi smanjiti potrebu za dodatnim izdavanjem državnih obveznica, iako bi bila dovoljna za manje od dva mjeseca državne potrošnje, koja godišnje premašuje 7 bilijuna dolara.
Financijska tržišta brzo su reagirala na ovu spekulaciju, a cijene zlata porasle su na gotovo 3.000 dolara po unci. Investitori i analitičari sada procjenjuju vjerojatnost takvog poteza i njegove šire posljedice na monetarnu politiku, inflaciju i neovisnost fiskalnih vlasti.
(Jewellery Quarter Bullion, 2025.)
Grafikon kretanja cijena pokazuje nagli skok početkom veljače, kada je novi američki ministar financija Scott Bessent svojom izjavom o monetizaciji imovinske strane bilance SAD-a potaknuo spekulacije o mogućoj revalorizaciji zlatnih rezervi – potezu koji bi mogao imati važne i dugoročne posljedice na financijska tržišta i pridonijeti daljnjem rastu cijene zlata.
Tri moguće metode monetizacije imovine
Kako bi se bolje razumjele Bessentove riječi o „monetizaciji američke imovine ”, Mark Cabana iz Bank of America ispitao je različite elemente bilance stanja koji bi mogli biti vrednovani ili prodani. Utvrdio je tri glavne mogućnosti:
Američka vlada posjeduje više od 1,3 bilijuna dolara opipljive imovine, pri čemu Ministarstvo obrane (DoD) nadzire gotovo 65 % tih sredstava. Međutim, prodaja PP&E-a malo je vjerojatna zbog zabrinutosti za nacionalnu sigurnost i složenosti postupka, koji bi zahtijevao odobrenje Kongresa. Osim toga, prihodi od prodaje morali bi biti usklađeni s državnim rashodima, što znači da ovaj pristup ne bi nužno pomogao u smanjenju proračunskog deficita.
Američka vlada posjeduje značajne udjele u državnim poduzećima kao što su Fannie Mae i Freddie Mac, koji su na kraju fiskalne 2024. godine iznosili približno 339 milijardi dolara u obliku povlaštenih dionica. Prodaja tih udjela privatnim investitorima mogla bi donijeti prihod, ali bi proces privatizacije ovih institucija trajao više od godinu dana, što nije u skladu s hitnošću koju je naznačio Bessent. Osim toga, državno jamstvo za hipotekarne vrijednosne papire dodatna je prepreka provedbi ovog scenarija.
Među svim opcijama, revalorizacija zlata potencijalno je najučinkovitija. Američka vlada trenutačno drži 11,1 milijardu dolara u zlatnim i srebrnim rezervama, ali je ta vrijednost temeljena na zastarjeloj statutarnoj stopi. Ako bi se te rezerve vrednovale prema trenutačnoj tržišnoj vrijednosti – 688 milijardi dolara – to bi znatno povećalo imovinu Ministarstva financija. Ipak, ostaju pravne nejasnoće o tome može li ministar financija jednostrano odrediti novu vrijednost zlata.
Posljedice za monetarnu i fiskalnu politiku
Revalorizacija zlata imala bi duboke učinke na bilancu Ministarstva financija i bilancu Federalnih rezervi. Imovina Ministarstva financija povećala bi se prema novoj vrijednosti zlata, dok bi se istovremeno povećale obveze izdavanjem dodatnih zlatnih certifikata Federalnim rezervama.
Ovaj potez unio bi značajnu likvidnost u financijski sustav, što bi moglo uzrokovati inflacijske pritiske i promijeniti dinamiku kamatnih stopa. Također bi mogao potkopati percepciju neovisnosti monetarne politike s obzirom na to da bi bio percipiran kao nekonvencionalan oblik fiskalnog poticaja.
Posljedice za zlato i svjetska tržišta
Unatoč neizvjesnosti, spekulacije o revalorizaciji zlata već su utjecale na tržišta, pri čemu su se cijene zlata podigle na gotovo 3.000 dolara po unci. Analitičari su podijeljeni oko vjerojatnosti takvog poteza. Bank of America smatra da je vjerojatnost mala, navodeći pravne prepreke i zabrinutost za tržišnu stabilnost. Međutim, Trumpova administracija poznata je po brzim i disruptivnim političkim odlukama, što povećava mogućnost neočekivane promjene vrednovanja zlata.
Ako bi došlo do revalorizacije zlata, to bi moglo imati posljedice koje nadilaze same državne financije. Povećanje službene vrijednosti zlata vjerojatno bi dodatno podiglo cijene plemenitih metala, a korist bi mogli imati i instrumenti poput Bitcoina te druge sirovine koje bi također mogle biti nanovo vrednovane. Istodobno bi globalni ulagači ponovno preispitali svoje stavove o američkom dugu i stabilnosti dolara uslijed tako neočekivanog poteza.
Fannie Mae (Federal National Mortgage Association – FNMA) i Freddie Mac (Federal Home Loan Mortgage Corporation – FHLMC) su američka vladina poduzeća (Government-Sponsored Enterprises – GSE) koja imaju ključnu ulogu na tržištu hipotekarnih vrijednosnih papira. Društvo Fannie Mae osnovano je 1938. kao dio programa New Deal predsjednika Franklina D. Roosevelta s ciljem povećanja dostupnosti hipoteka i likvidnosti na tržištu nekretnina. To postiže otkupom hipoteka od banaka i drugih zajmodavaca te njihovim pakiranjem u vrijednosne papire, koje zatim prodaje investitorima. Na taj način omogućuje bankama oslobađanje kapitala i odobravanje novih zajmova. Freddie Mac osnovan je 1970. radi povećanja konkurencije društva Fannie Mae i poboljšanja pristupa hipotekarnom financiranju. Njegova je uloga slična – otkupljuje hipoteke, sekuritizira ih i prodaje na sekundarnom tržištu, čime osigurava veću likvidnost na tržištu nekretnina. Oba poduzeća imaju ključnu ulogu u stabilizaciji američkog tržišta nekretnina i omogućavanju pristupa stambenim kreditima. Tijekom financijske krize 2008. društva Fannie Mae i Freddie Mac pretrpjela su velike gubitke zbog sloma tržišta nekretnina, što je dovelo do državne intervencije i preuzimanja nadzora nad njima od strane američke vlade.
